Hod po rubu

U biografskoj drami Maska Petera Bogdanovicha, filmu nagrađenu Oscarom za najbolju masku, upoznajemo dječaka Rockyja Dennisa, inteligentnog i senzibilnog tinejdžera koji boluje od rijetke i neizlječive bolesti taloženja kalcija na kostima, koja se ponajviše manifestira kroz izraženi deformitet njegove glave. Protagonist se s bolešću i svim njezinim posljedicama, od onih psihofizičkih do emotivnih, koji se ogledaju i u zazoru i odbojnosti koje većina ljudi u njegovoj okolini barem pri prvom susretu osjeti prema Rockyju, nosi uz pomoć samohrane majke Rusty, ali i prijatelja i školskih kolega koji ga prihvaćaju takvim kakav jest. U Rockyjevoj socijalizaciji važnu ulogu imaju majčini prijatelji bajkeri, čiji ga način života privlači, a među bajkerima osobito majčin bivši dečko Gar. Unatoč prognozama o kratkom i tegobnom životu, Rocky uspijeva normalno živjeti te jednog ljeta stigne u kamp za slijepu djecu, gdje će upoznati od rođenja slijepu i plahu vršnjakinju Dianu, odnos s kojom će prerasti u ljubav te oplemeniti mladićev život. Bogdanovich vješto barata vrlo osjetljivim materijalom, uspješno izbjegavajući patetiku, podilaženje publici i jednostavna rješenja, te stvara djelo koje naglašava običnost protagonista, njegove tipične tinejdžerske zanimacije i osobine te hrabrost u želji za socijalizacijom, kreirajući priču ne o Rockyjevim zdravstvenim tegobama, nego o ljudima, i o njemu i o onima koji ga okružuju.

Tim putem pokušavaju, a u dobroj mjeri i uspijevaju, ići i redatelj i suscenarist Stephen Chbosky te suscenaristi Steve Conrad i Jack Thorne u adaptaciji romana Čudo američke književnice Raquel Jaramillo, koja objavljuje pod pseudonimom R. J. Palacio. Na pisanje romana objavljena 2012. autoricu je potaknula neugodna zgoda koju je pri susretu s djevojčicom od rođenja pogođenom deformacijom lica uzrokovao njezin tada trogodišnji sin, te je vođena stihovima Natalie Merchant iz pjesme Wonder s albuma Tigerlily iz 1995. prionula pisanju proze pod naslovom posuđenim od Merchantove, djela za koje želi da pridonese senzibiliziranju čitatelja svih generacija prema temi djece pogođene facijalnom deformacijom. Iako bi se na temelju navedenog moglo pretpostaviti da su i roman i film klišeizirana, tezična i patetična djela, barem u slučaju filma tomu ipak nije tako. Autorima predvođenima Stephenom Chboskyjem, kojem je nakon humorne teen-drame Charliejev svijet ovo drugi kod nas distribuiran od zasad tri dugometražna redateljska projekta, u najvećoj mjeri polazi za rukom izbjeći ili barem ublažiti tezične i melodramatične detalje i epizode. U tolikoj mjeri da je najmelodramatičnija epizoda ona s ugibanjem kujice Daisy, kako u offu kaže desetogodišnji protagonist August zvan Auggie (odlični Jacob Tremblay iz oskarovca Soba), njegove najbolje prijateljice. Daisy je Auggiejeva najbolja prijateljica zbog toga što je on rođen s velikim tjelesnim deformacijama, da bi nakon brojnih operacija kojima mu je omogućeno normalno disanje i kretanje ostao obilježen tek deformiranim licem, koje je i takvo rezultat niza plastičnih operacija.

Zgodna je autorska dosjetka, možda posuđena i iz kod nas neprevedena romana, da se zbivanja u filmu opisuju etapno, na način da nas u film glasom u offu uvodi sam Auggie, da bi pozadinsku naraciju naknadno preuzela najprije njegova pet godina starija sestra Via (Izabela Vidovic, glumačko otkriće u najboljoj i najzahtjevnijoj ulozi), a potom i njegov razredni kolega Jack Will (Noah Jupe iz aktualnoga Predgrađa Georgea Clooneyja) te Vijina donedavno najbolja prijateljica Miranda. Na taj su način Auggiejevi roditelji (primjereno smireni i podigrani Julia Roberts i Owen Wilson) stavljeni u drugi plan, izbjegnute su izraženija patetičnost i melodramatičnost, a naglasak je stavljen na razmišljanja djece i mladih, onih koji Auggieja, koji se u najtežim trenucima od svijeta krije pod astronautskom kacigom, okružuju i kojih se njegovo stanje na različite načine dotiče. Via je tako naučila i prihvatila da je uvijek u pozadini, da mora biti mirna i racionalna, ona je u određenoj mjeri starmala djevojka koju će najprije iznenaditi okretanje Mirande popularnijim prijateljicama (korijen čega je, dakako, u Auggieju), a potom i činjenica da je u nju zaljubljen razredni kolega Justin.

U tom smislu Auggie funkcionira kao katalizator i tek naznačenih drama unutar obitelji i onih ozbiljnijih izvanjskih te sazrijevanja, senzibiliziranja i osvještavanja djece i mladih u svojoj okolini, koji će u skladu sa zakonitostima ovakvih priča do odjavne špice postati požrtvovniji, iskreniji, zreliji, u cijelosti bolji. Svi osim jednog negativca, jer i takav je neizbježan, a ovdje je to arogantni i prema Auggieju agresivan Julian, razmaženi klinac iz bogate i snobovske obitelji. Unatoč navedenim stereotipima, Čudo je lako gledljiv, zanimljiv i sasvim solidan film čijem šarmu pridonosi i duhovita pojava Chewbacce kao junakove fikcijske potpore.